Sanjaju li menadžeri otpuštene radnike

SANJAJU LI MENADŽERI OTPUŠTENE RADNIKE
Saša Petar

         Status Prosper
         biblioteka "Business@Life"
         Zagreb, 2010.)

     Jack Welch, međunarodno poznati i i unutar struke priznati menadžer američke tvrtke General Electric, nakon odlaska u mirovinu aktivirao se kao predavač i gost na različitim seminarima i susretima menadžera. Tako je 17.5.2007. gostovao u Zagrebu, kao poseban gost Adris Business Foruma, poslovnog skupa koji je okupio gospodarstvenike iz Hrvatske i regije, ali i političare (barem one koji su načuli da postoji poslovni život i izvan kruga stranačkih prijatelja, kolega, kumova i rođaka).
Poznavatelji Welchova lika i djela na Forumu nisu čuli ništa nova, ništa što Jack Welch nije ranije rekao ili napisao. U stvari, samo su se uvjerili da čovjek, koji je 40 godina radio u General Electricu i za mandata povećao vrijednost korporacije za 450 milijardi dolara, ima svoj stil i svoje načine kako da dođe do svojeg cilja. Izgradio je jedinstvenu poslovnu filozofiju i operativni sustav koji počiva na "protočnom" širenju ideja, intenzivnoj usredotočenosti na zaposlenike kao i na neformalnom načinu davanja i uzimanja koji upravo u birokraciji vidi svoga najljućeg neprijatelja.
     Brojni nazočni su ga slušali, no tek rijetki su ga zaista i čuli. Stekao sam dojam da je većina nazočnih menadžera došla po čarobnu tabletu kojom se rješavaju svi problemi menadžera, da su oni iz javnih poduzeća došli zato jer im je netko rekao da je to prilika da budu viđeni (premda im prezime Welch nije bilo poznato s popisa niti jedne od važnijih stranaka u Hrvatskoj), da je dobar dio mlađih menadžera došlo je pokupiti poneki «trik starog lisca», a da je tek manji dio došao po ono što je posjeta Jacka Welcha zaista značila – razmjenu mišljenja s nekim tko zna što radi i analiza vlastitih postupaka kroz objektiv dokazano uspješnog menadžera.
Što je to rekao Jack Welch? Da ponovim, za one koji znaju što govori i što piše – ništa nova. Gospodin Welch samo je ponovio neke od svojih misli, definiranih u njegovoj knjizi «Kako pobijediti»:
     1) Misija tvrtke i njezine vrijednosti najčešće pucaju zbog sitnih kriza kakve se u poslu svakodnevno događaju.
     2) Biti trn u oku svojih suradnika najpouzdaniji je način da sami sebi prerežete granu na kojoj sjedite.
     3) Nedostatak iskrenosti sprječava nastanak i širenje dobrih ideja, onemogućava brzo djelovanje, a kvalitetne ljude sputava da pridonesu svime što znaju i umiju.
     4) U uvjetima nesmiljene konkurencije najbolji vođe posjeduju šesto čulo za promjene na tržištu. Sposobnost da "vide iza ugla" sposobnost je zamisliti nezamislivo.
     5) U idealnom slučaju, "odbjeglu" zvijezdu zamijenit ćete u roku osam sati. Takvom munjevitom reakcijom odaslat ćete organizaciji nedvosmislenu poruku o tomu kako nitko nije nezamjenjiv i kako nema pojedinca koji bi bio veći i važniji od tvrtke.
     Na iznenađenje nekih, gospodin Welch nije spomenuo kumske, rođačke i stranačke odnose kao izvor dugoročno uspješnog poslovanja na tržištu. Maltretiranje podređenih djelatnika i hranjenje ega menadžera nije naveo kao vrhunska dostignuće menadžmenta koji omogućuje i djelatnicima da postignu vrhunske rezultate. Čak mu niti regionalno podrijetlo menadžera nije bilo važno za nečije rezultate ili karijeru. Ipak, rekao je nešto što je svakome u dvorani zazvučalo drukčije. Naime, rekao je (navodim po sjećanju) da dvadeset posto djelatnika, koji postižu najbolje rezultate, treba nagraditi, ali i da deset posto djelatnika, koji postižu najlošije rezultate treba zamijeniti. Drugim riječima, otpustiti. Preostalih sedamdeset posto su djelatnici koji prosječno dobro rade svoj posao, ali ipak pridonose dobrom rezultatu tvrtke. Sustav 20:70:10 vjerojatno se nekome činio dobrim, nekome lošim, no činjenica je da je djelotvorno pridonio razvoju i uspjehu tvrtke, koju je Jack Welch vodio primjenjujući ga iz godine u godinu.
     No, Jack Welch je govorio o tvrtki u kojoj je kapital u privatnim rukama. Čak i oznaka «javno» poduzeće na zapdanom tržištu samo znači da se dionice tog poduzeća mogu naći na otvorenom, javnom tržištu dionica. Nije govorio o javnom poduzeću kvazidržavnog tipa gdje je posao socijalna kategorija kojom se kupuju glasovi na izborima. Naravno da na ovu rečenicu mogu skočiti svi koji se ne slažu ili im takva tvrdnja direktno utječe na financijski ili društveni status. Drugo niti ne očekujem, jer se ova knjiga ne može napisati sa kondomom na mozgu, zatvorenih očiju i ušiju. No, ovu knjigu ne pišem da bih bio nečiji sudac, a još manje želim držati moralne prodike.
     Ovdje ne želim analizirati jesu li menadžeri (osobito javnih poduzeća), koji nekažnjeno uzimaju gdje god stignu i trpaju u svoj džep i džepove najbližih suradnika lopovi zato jer su loši ljudi po prirodi ili se samo koriste sustavom koji takvo ponašanje ne kažnjava. Nema svrhe niti pitati političare ili birokrate, koji im to omogućavaju, koliko su stavili u svoj džep. Još manje želim moralizirati oko pojedinaca koji naglas (ili potiho) kukaju kako im je loše a onda opet na izborima biraju predstavnike stranke ili stranaka koja im je omogućila da im bude loše. Svatko odlučuje za sebe, pa tržište ne poznaje institut jadikovke pojedinca kojemu je loše nakon što je donio odluke koje su dovele do toga da mu je loše.
     Zaista, ako je netko odlučio uspjeti u životu uzimajući od drugih samo zahvaljujući moći politike ili birokracije, to je njegov (ili njen) izbor. Kao što je izbor onih kojima uzima da ništa ne poduzmu, već da dozvoljavaju takvo ponašanje nadajući se da će neka mrvica i njima pasti sa stola, također njihov osobni izbor. Ako ljudi smatraju da je pravo političara i birokrata da vladaju onima koji plaćanjem poreza pune državni (županijski ili gradski) proračun, a ne da rade posao za koji su plaćeni na dobrobit tog istog društva, onda nema tih knjiga, tog znanja i tih argumenata koji bi ih uvjerili u suprotno.
Svi koji odluče podržati takve direktore, gradonačelnike ili predsjednike bilo čega (od klubova i grupa građana do vlada i država) kao svog glavnog kupca i izvora osobnih prihoda moraju znati da će njihova financijska velikodušnost trajati: sve dok dijeli svoju lovu sve dok (porezima, prijetnjama, pritiscima ili haračem) uzima drugima i daje «svojim ljudima» i da trećeg izvora love, ako nitko ništa korisno ne radi nego samo podržava lik i djelo šefa, nema. Kada lova presahne, narod postaje nezadovoljan, agresivan i onda ili pritišće šefa da nađe nove «izvore financiranja» ili nalazi drugog šefa, koji može omogućiti nastavak na nerad naviknutog života. Naime, niti jedan od direktora, političara i vladara u bliskoj nam povijesti, koji su jednima uzimali, a svojima davali nisu bili svrgnuti s vlasti zato jer je narod mislio da je loše to što je izvor njihova bogatstva patnja nekog drugog. Svrgnuli su ih zato jer više nije bilo tuđe love, a ekonomska efikasnost vlastite grupe pala je ispod granice tolerancije.
     Ekonomija je egzaktna nauka. Ekonomski zakoni ne mogu se mijenjati, kao što se ne mogu mijenjati niti fizikalni, matematički ili neki drugi. Naravno, naputkom stranke ili odlukom pojedinca koji ima moć možemo se praviti da vidimo ono što ne vidimo. Reći da je bijelo crno i da je crno bijelo, ako to od nas traži netko jači od nas. No, taj netko, taj jači, može ekonomske zakone nazvati drukčije, može nas natjerati da se pravimo da ne vidimo ono što vidimo, no ekonomski zakoni sami će naći svoj put do ostvarenja i njihove se posljedice ne mogu zaustaviti.
     Ekonomski zakoni kaže da bez kupaca nema niti prihoda. Također kažu da ćete ostati bez novaca ako trošite više nego što ste zaradili. Ekonomski zakoni nas uče da postoji vrijednost novca i da se na posuđeni novac plaća kamata, koja povećava vrijednost duga. Također kažu da država može «guliti» porezima tvrtke i građane (svoje jedine izvore prihoda), ali da će posljedica takvog «guljenja» biti loše ekonomsko stanje budući da se tako «oguljen» novac najčešće upućuje u potrošnju, a ne u investicije u kojima bi se mogao oploditi i donijeti novu, još veću zaradu. Podjednako, tvrtka koja «guli» svoje kupce propast će kada se pojavi tvrtka koja iste ili slične proizvode nudi po, za kupce, povoljnijoj cijeni.
     Ekonomski zakoni proizlaze i iz nekih društvenih zakona – na primjer, strah može biti produktivan, ali nikada nije inovativan. Drugim rječima, možete gaziti podređene djelatnike i oni će u strahu jedno vrijeme postići bolje rezultate, ali u njih neće unijeti sebe i neće se potruditi da dobri rezultati traju. Kada prođe razdoblje straha, naći će načina kako da vam se osvete za pretrpljene duševne boli (kako to zakon lijepo kaže). Radit će tek toliko da zadovolje formu i da ne mogu odmah dobiti otkaz (ali nedovoljno za povećana očekivanja vlasnika ili dioničara), a možda će i namjerno sabotirati posao.
Ekonomski zakoni nalaze svoju potvrdu i u socijalnim, poslovnim i drugim oblicima ponašanja ljudskog roda. Tip, koji je poslušni stranački činovnik i ne zna ništa drugo do poput poslušnog psa lajati za gazdu i gristi one koji misle i rade drukčije, kao direktor javne tvrtke neće se znati drukčije ponašati. Svakojaki poltroni seoskih ili regionalnih političkih bossova slinit će na svaku njihovu riječ, proglašavajući je izvornom hrvatskom baštinom, ne razumijevajući pritom poslovne zakone i značenje riječi koje poslovni partneri razmijenjuju na svjetskom tržištu.
Konačno, ne znam puno primjera da su političke stranke u ovim našim prostorima pokazale da provodi svoj program dobrobiti naroda koji ih je birao. Uglavnom se cijela priča svela na to koja će poduzeća jamiti i iz kojih će financirati troškove koje pritom imaju. Jednom riječju, politika se svodi na to da se radi o poslu koji rade oni koji ne žele raditi, već retorikom i silom od drugih tražiti da financiranju njihove troškove (uglavnom) lagodnog života. U protivnom, da je i jedan od domaćih političara proveo mjesec dana znojeći se kao poduzetnik na tržištu, bez pomoći kumova, tražeći kupce i nastojeći naplatiti isporučeno, znajući da mu samo o vlastitom radu ovisi opstanak, pjevao bi drukčiju pjesmu i trudio se da provođenje (uglavnom dobrih) zakona teče bez zastoja.
     Naslov ove knjige proizišao iz pitanja koje je jedan od poznatih vođa hrvatskih sindikata postavio Jacku Welchu, potaknut onim 10% zaposlenika kojima treba dati otkaz, jer su im rezultati ispod očekivanja vlasnika i menadžera. Pitanje je otprilike glasilo: «Možete li zaspati znajući da ste dali otkaz tisućama ljudi?»
     Jack Welch je, ne trepnuvši (figurativno rečeno) odgovorio: «To je jako lagano pitanje. Imam jako dobre odnose sa šefovima sindikata. Dovoljno su prosvijetljeni da shvaćaju da razvoj mora biti konkurentan ili će sve propasti. Spavao sam jako dobro, svjestan da sam spriječio da završimo kao General Motors koji vaši sindikalni kolege 15 godina potapaju. Smatram da je najbolje što menadžer može učiniti osobi, koja ne radi dobro, jest što prije joj reći da potraži novi posao, i to kad ima 30, a ne 50 godina.
Menadžer mora reći ljudima koliko dobro ili loše rade. Trebaju vas osjetiti na svojoj koži svaki dan, moraju znati da se brinete za njih i želite da uspiju, ali i da neće dalje ako nisu dovoljno dobri.»
Iskreno rečeno, drukčiji odgovor nisam niti očekivao. Jedan od važnijih ekonomskih zakona kaže i da se ne mogu čuvati radna mjesta pod svaku cijenu, a da se istodobno neće generirati gubici. I student prvog sata prve godine na ekonomiji ili poslovnoj školi će znati reći da je bolja varijanta ukinuti ono što nije u redu i transformirati u ono što bi moglo biti u redu, nego dozvoliti da tvrtka propadne.
Svaki djelatnik, kada se zapošljava u tvrtki koja nije u njegovu (potpunom ili djelomičnom) vlasništvu, mora znati da ima samo tri mogućnosti (koje će se i inače javljati tijekom radnog vijeka i rada u svakoj tvrtki):
napredovati
stagnirati
dati ili dobiti otkaz.
Kada je netko spreman ulagati u sebe kako bi smanjio mogućnost dobijanja otkaza, a povećao mogućnost napredovanja ili davanja otkaza radi napredovanja u drugoj tvrtki, onda se opet vraćamo ekonomskim zakonima. Tko nudi više ideja (proizvoda na tržištu) imat će više kupaca. Tko ima više kupaca imat će veći prihod, očekivano i veću zaradu. Tko ima veću zaradu moći će opet više uložiti u sebe. A svatko od nas je na tržištu.

izvadak iz knjige