Stalnu  prisutnost krize zdravog razuma u nama tijekom proteklih godina neki nisu mogli, neki nisu znali, a neki nisu htjeli primijetiti. Bilo je puno  ljepše vjerovati da smo zaslužili uspjeh i bez napornog rada, pored svih previda u ekonomiji i politici, te uz sve probleme koje smo gurali pod tepih.

     U razdoblju (relativno) jeftinog novca nikom nije palo na pamet tko plaća ili će platiti izgradnju (potrebnih) auto-cesta, kolektivne financijske injekcije bankama (koje su onda privatizirane) i brodogradilištima (koja će se privatizirati), kao i troškove prilagodbe standardima NATO-a i EU. Naša omiljena zaboravnost, koja nam je pomagala da  svaki put, nakon par dana zgražanja, elegantno prijeđemo preko svih malverzacija, nepotizama, krađa i, u zadnje vrijeme, umorstava, ovoga puta ne pomaže, jer kriza tek raste pa nam ne da zaboraviti nešto što će se tek (punom snagom) dogoditi.

Tko je kriv za krizu?

     Kao i svaka druga kriza, nastala je zbog prirodne gramzivosti pojedinaca da imaju više nego što su radom stvorili. Takvi vjerojatno nikada nisu čuli staru latinsku izreku Agri Tantum Quo Fruamur, Non Quo Oneremur (Posjeduj onoliko zemlje koliko je dovoljno da u njoj uživaš, umjesto što rasipavaš novac da bi je imao što više). Prihvatili smo trend da nije u modi znoj koji dolazi napornim radom, već je daleko veće umijeće uspjeti bez rada, uz naklonost (lokalnih i državnih političkih) bogova. Tko je sve tome pridonio? Na prvom mjestu smo mi sami. Zaboravili smo da je cikličnost standardna pojava i u životu i na poslu, te da nakon dobrih obavezno dolaze i loša vremena. Dozvolili smo da netko drugi upravlja našim novcem, kupujući dionice zaduživanjem u bankama. Dozvolili smo političarima da nakon 1.001 greške podjednakom dozom nemara za društvo naprave i 1.002. grešku. Nismo reagirali na loše odluke naših kolega ili managera, jer smo znali da je uvijek netko drugi kriv za to i da ćemo uvijek naći mlađeg i politički slabijeg kolegu na kojem ćemo vježbati nauku srednjevjekovne inkvizicije i spaljivanja vještica. Ima još, ali pređimo na druge, da ne bismo na koncu povjerovali da je kriza rezultat samo naših loših odluka. Dio krize, na primjer, svjetske i naše (ako već očekujemo da ova naša bude manja i nježnija) potekao je zbog gramzivosti brokera na burzama, koji su namjerno potakli sniženje cijene pojedinih dionica, kako bi iz povećanog prometa (trgovanja dionicama) pobrali veću zaradu. Budući da svoju proviziju naplaćuju iz trgovanja dionicama, bez obzira gubili vi i li zarađivali, brokerima je mirno razdoblje i stabilno gospodarstvo prava tlaka jer je prometa manje, dionice su stabilne i zarada je manja. Da bi mogli kupiti jahte, kao što su planirali, morali su mirno razdoblje pretvoriti u nemirno. Po mogućnosti krizno. Dio krize potekao je iz smanjene pozornosti banaka kome daju kredite. Naime, jedino što banke mogu prodati jest novac, a kamata je cijena novca koja im omogućuje zaradu. Poticanjem većeg kreditiranja bez pune sigurnosti za povrat kredita (i zaradu) omogućuje se povećana potrošnja, no ne jamči se i siguran povrat. Ljudi k’o ljudi, umjesto da ulože u nešto što će im omogućiti da kredite i vrate, često su novac trošili na predmete kojima su htjeli izazvati zavist drugih ljudi. Ta ljudska ovisnost o tuđem mišljenju i ovdje je uzrokovala materijalni pad.

      Dio krize potekao je i od političara, kojima je riječ “kriza” savršen izgovor za sve propuste i bedastoće koje su ranije napravili. Naravno, prepoznamo li i dio managera (osobito u javnim poduzećima) kao prikrivene političare, koji svoj uspjeh ne zahvaljuju poslovnim uspjesima, već vezama i poznanstvima, već smo nadomak prepoznavanja većine uzroka krize.

Tko ne uči iz povijesti, mora je ponoviti

     Ljudi, kažem, vole zaboravljati, pa smo tako zaboravili na upozorenja o ranijim krizama, od kojih neka sežu još iz Biblije. Sjećate li se priče o Josipu i faraonu (Knjiga postanka 41:1-37) ili ste je, gurajući se u trgovinama  da ubacite još poneku sitnicu u već pretrpana kolica, jednostavno zaboravili? Jeste li, vodeći kućna domaćinstva, tvrtke ili ministarstva zaboravili staviti pričuvu na stranu, vjerujući da se loša iskustva naših predaka neće ponoviti? Niste imali što staviti na stranu jer ste prihvatili tezu da je jeftina radna snaga najbolji način da privučemo strane investitore? Prihvatili ste raditi za domaće vlasnike velikih tvrtki, koji su novac zarađen (između ostalog) i na smanjenju vaših plaća uredno iznijeli iz zemlje, kupujući jahte i skupe automobile, dajući domaći novac stranim radnicima, da njihove plaće budu više i da mogu bolje živjeti? Ako jeste, što ćete sada uraditi?

Ne držite sva jaja u istoj košari

     Što može čovjek uraditi kad je kriza već tu i u naletu? Ukoliko se nije pripremio za nju - malo. Ukoliko niste ponijeli kišobran, premda je najavljena olujna kiša, podizanjem kragne na jakni malo toga možete zaštititi. No, oni koji su ponijeli i raširili (u ovom slučaju financijski) kišobran ipak će živjeti koliko – toliko dobro. To su oni koji su štedjeli za loša vremena, koji su trošili shodno svojim mogućnostima i koji će sada ušteđeno znati racionalno rasporediti, da traje dok kriza ne prođe i čuvati snagu za uzlet, kada kriza jenja. Mayer Amschel Bauer Rothschild (osnivač tvrtke i bankarske dinastije Rothschild, jedne od najuspješnijih poslovnih obitelji u povijesti) davno je rekao: “Dajte mi kontrolu nad novcima neke države i neće me biti briga tko donosi zakone.” Kako to prevesti na hrvatski? Otprilike ovako - imate li kontrolu nad svojim financijama neće vas biti briga tko je gradonačelnik, tko premijer, a tko predsjednik države. Sve one tvrtke koje su robu isporučivale samo dobrim platišama, koje su uspostavile poslovne kontakte na različitim tržištima (ne stavljajući sva “jaja” u istu košaru) i koje su se trudile da im roba bude bolja od konkurentske, kroz krizu će proći pomalo oštećenih jarbola, ali još uvijek ploveći prema cilju. Na kineskom jeziku riječ “kriza” se sastoji od dva simbola: jedan označava opasnost, a drugi označava mogućnost. Vjerujemo da će tvrtke o kojima govorimo naći mogućnosti okretanja krize u svoju korist zahvaljujući kvalitetnim managerima i kvalitetnim djelatnicima.

      Svi oni manageri koji su poštivali svojeradnike, ulagali u njihovo obrazovanje, poticali ih na bolje izvedbe (nagrađujući pritom uspješan rad zaposlenika) dobit će njihovu podršku u teškim vremenima. Svi oni koji su dozvoljavali svojim djelatnicima da misle, da dolaze sa prijedlozima i rješenjima, koji su s djelatnicima komunicirali kao s odraslim ljudima, a ne kao sa stokom, moći će im reći: ljudi, teška su vremena, moramo stisnuti glave i preživjeti krizu.

Strah guši osobnu snagu

     Strah kao obrazac ponašanja pojedinaca prenosi se iz koljena u koljeno, sa svakom novom društvenom problematikom zaprima drugačiji oblik, i pod djelovanjem raznih socioloških, ekonomskih i povijesnih varijabli zaprima nove oblike i kumulira se negdje u podsvijesti i programira sadašnje ili buduće djelovanje. Tijekom posljednjih desetljeća naši su ljudi naučili da će dobiti više ako znaju manje. Da će prosperirati više ako razmišljaju manje. Da je jedina dilema znati pravilno izabrati stranku koja će u narednom razdoblju biti na vlasti, bez obzira što se novac stvara u gospodarstvu, među tvrtkama, dok je politika zadužena za njegovu neefikasnu alokaciju. I tako desetljećima. Za to vrijeme, pojedinci, tvrtke i društva, koja su nas napunili strahom, prosperiraju i žive bolje od nas. Okovi sa svih strana ograničavaju pojedince - mentalni, ekonomski, sociološki... I zato je misao da imamo mogućnost odlučiti za sebe i o sebi dobar odgovor na strah.

     Kriza je nešto vrlo ljudski i vrlo standardno u ponašanju ljudi tijekom povijesti. Mase nikada nisu ništa naučile iz svojih pogrešaka. Pojedinci jesu, pa zato postoji šansa za svakog od nas. Osobito kada izlaz iz krize potražimo zajedno, učeći jedni druge.

dr. sc. Saša Petar
poslovni savjetnik - siječanj 2009.