Grupno odlučivanje

     Grupne odluke donosi veći broj pojedinaca koji zajednički rade na rješavanju određenog problema. Grupno odlučivanje angažira veći broj sudionika u procesu odlučivanja, i u pravilu traje duže od individualnog odlučivanja. Veći broj sudionika u grupnom odlučivanju demokratizira odlučivanje, no čini ga znatno sporijim, a samim tim i skupljim.

     Grupno odlučivanje ne bi trebalo miješati s participacijom radnika u procesu odlučivanja, jer grupno odlučivanje podrazumijeva uključivanje manjeg ili većeg broja članova organizacije, najčešće managera različitih razina, u procesu odlučivanja, za razliku od radničke participacije koja podrazumijeva sudjelovanje radnika u procesu donošenja odluka.

     Osnovno obilježje grupnog odlučivanja je da odluke donose dvije ili više osoba, odnosno manja ili veća grupa. Članove grupe povezuju zajednički interesi i moraju međusobno komunicirati, budući da dijele međusobno uloge u ostvarivanju zajedničkih ciljeva grupe. Svaka grupa u pravilu je i podgrupa neke veće grupe, a radi uspjeha odlučivanja u grupi članovi grupe moraju se pridržavati utvrđenih normi ponašanja.


Kada se postižu najbolji rezultati

     Hoće li grupno odlučivanje biti brže ili sporije ovisi o znanjima i sposobnostima članova grupe, ali i o tome jesu li njihova znanja komplementarna, konkurentna ili istovrsna. U grupnom odlučivanju postići će se najbolji rezultati ako su znanja članova grupe komplementarna, a najslabiji rezultati biti će ako su njihova znanja konkurentna, odnosno istovrsna. Kod konkurentnih znanja članova grupe homogenost grupe bit će slaba ili nikakva, samo odlučivanje će trajati duže, a upitna je i kvaliteta konačne odluke. Kod istovrsnih znanja članova grupe odlučivanje će biti relativno brzo, ali je pitanje hoće li donesena odluka biti i najbolja, s obzirom na manju mogućnost generiranja različitih alternativa rješenja problema.

     Rezultati grupnog odlučivanja ovisit će i o tipovima ljudi koji čine grupu, s obzirom na to jesu li slični po karakteru, odnosno po načinu odlučivanja i načinu gledanja na problem. Slični tipovi ljudi olakšavaju odlučivanje, dok različiti tipovi ljudi u grupi usporavaju proces odlučivanja. Ipak, različiti tipovi stvaraju veći broj alternativa rješavanja problema, pa mogu donijeti i bolje odluke.


Vrste grupa

     U grupnom odlučivanju možemo klasificirati sljedeće grupe: formalne i neformalne, privremene i trajne, homogene i heterogene, te velike i male. Ova podjela grupa izvršena je po jednom od načela na kojima se formiraju grupe. Tako je kod podjele na formalne i neformalne grupe bitan status članova grupe u organizacijskoj strukturi poduzeća. Podjela na privremene i trajne grupe govori o tome jesu li grupe trajno etablirane u organizacijskoj strukturi poduzeća ili se one formiraju po potrebi. Podjela na homogene i heterogene grupe temelji se na karakteristikama članova grupe, dok podjela na velike i male grupe polazi od broja članova koji čine neku grupu.

     Formalne i neformalne grupe su u najbližoj svezi s organizacijskom strukturom organizacije. Formalne grupe su propisane organizacijskom strukturom organizacije kao nositelj odlučivanja na određenom području odnosno na određenoj razini managementa. Unutar svake formalne organizacije u pravilu postoji složeno tkivo jače ili slabije povezanih neformalnih grupa, koje nastaju spontano i izvan organizacijske strukture organizacije. Neformalne grupe, s obzirom na motive formiranja, dijele se na interesne grupe i prijateljske grupe.

     Trajne i privremene grupe u najužoj su vezi s podjelom na formalne i neformalne grupe pa bismo mogli reći kako su trajne grupe ujedno i formalne grupe, dok su privremene grupe najčešće neformalne.

     Trajne grupe su trajno postavljene u organizacijskog strukturi kao donositelj odluka, pa se one uglavnom poklapaju s formalnom organizacijskom strukturom, pa su jasno određeni odnosi nadređenosti i podređenosti tijekom odlučivanja o određenim pitanjima i problemima u organizaciji.

     Privremene grupe su u uskoj vezi s “ad hoc” organizacijom, tj. formiraju se po potrebi za realizaciju nekog konkretnog, određenog zadatka ili projekta. Privremene grupe u pravilu formiraju se za rješavanje nestruktuiranih pitanja i problema.

    Homogene i heterogene grupe predstavljaju klasifikaciju odlučivanja sa stajališta obilježja njihovih članova. Homogene grupe predstavljaju grupe donositelja odluka, koji su po mnogim svojim karakteristikama isti ili slični. Članovi homogenih grupa imaju iste ili slične interese, stavove, znanja i sposobnosti, formalno obrazovanje, položaj u organizacijskoj strukturi poduzeća, iskustvo, stil odlučivanja pa čak i osobne karakteristike.

     Za razliku od homogenih grupa, heterogene grupe sastoje se od članova koji se međusobno rezlikuju po interesima, stavovima, znanjima i sposobnostima, formalnom obrazovanju, položaju u organizacijskoj strukturi poduzeća, radnom iskustvu, stilu odlučivanja kao i po osobnim obilježjima.

     Podjela na male i velike grupe polazi od broja članova koji čine jednu grupu odlučivanja. No, možda bi sa stajališta veličine grupe bilo primjerenije diferenciranje na optimalne i suboptimalne grupe. Naime, grupe koje broje do 7 članova mogu se smatrati najpoželjnijim grupama za odlučivanje. One grupe koje broje između 7 i 10 članova mogu se smatrati prihvatljivim grupama. Konačno, svaka grupa koja broji manje od 4, a više od 10 članova smatra se nepoželjnom grupom za donošenje odluka.


Tehnike grupnog odlučivanja

     Za razliku od individualnog odlučivanja, kod kojeg nema potrebe za nekim posebnim tehnikama odlučivanja s obzirom da donositelj odluka sam odlučuje, u grupnom odlučivanju sudjeluje manji ili veći broj osoba, članova grupe, koje je potrebno organizirati, usmjeriti i voditi. Zato je potrebno poznavati tehnike grupnog odlučivanja, među kojima su najpoznatije tzv. “oluja mozgova” (brainstorming), nominalna grupna tehnika i Delphi tehnika.

     Brainstorming ili, u slobodnom prijevodu, “oluja mozgova” predstavlja tehniku odlučivanja koja se temelji na intenzivnoj diskusiji, odnosno raspravi među članovima grupe. To je tehnika stvaranja ideja u kojoj članovi grupe stvaraju alternativna rješenja problema, bez obzira na to jesu li realna i praktično izvediva.

     Radno načelo brainstorminga je da nema besmislenih ideja, te da je u prvoj fazi kvanititeta važnija od kvalitete. Procedura, u načelu, zahtijeva 5 do 12 heterogeno sastavljenih sudionika, trajanje seanse 25 do 35 minuta za jednostavnije probleme i do 45 minuta za složenije probleme, generiranje velikog broja prijedloga, te da skupinu vodi iskusni voditelj.

     Nominalna grupna tehnika jedna je od tehnika koje se koriste u grupnom odlučivanju. Ima određenu prednost pred brainstormingom zbog toga što je pogodna za sve faze procesa odlučivanja. Nominalna grupna tehnika odlučivanja također ohrabruje individualnu kreativnost članova grupe. Naziv “nominalna” proizlazi iz toga što članovi grupe djeluju nezavisno, čak ne moraju biti zajedno na istom mjestu, a grupe formiraju samo imenom.

     Delphi tehnika temelji se na postizanju konsenzusa između stručnjaka - donositelja odluka upotrebom serije upitnika, a razvijena je u svrhu predviđanja posljedica nuklearnog napada na SAD.

     Delphi tehnika opisuje budućnost iz perspektive različitih, no kompatibilnih scenarija koje osiguravaju različiti stručnjaci. Organizator Delphi tehnike šalje upitnike o zadanoj temi na adrese različito specijaliziranih subjekata. Kreativan dio provođenja ove tehnike sastoji se od pravilnog izbora sudionika, te pravilnog sastavljanja upitnika koji mora biti višeslojan. Taj pristup uključuje pravilan izbor stručnjaka i pravilno usklađivanje različitih mogućih scenarija. Specifičnosti ove tehnike uključuju i činjenicu da se stručnjaci ne susreću osobno, a idealno je kada pojedini sudionici ne znaju identitet ostalih sudionika.

dr. sc. Saša Petar
 poslovni savjetnik - lipanj 2008.