Pobjednik ili gubitnik

     Globalizacija svjetskog gospodarstva unijela je jaku dozu jednog američkog pogleda na svijet i život – ili si pobjednik ili si gubitnik. U razdoblju američkog gospodarstva ova filozofija pokazuje se ispravnom, no u razdoblju teških depresija pokazuju se svi nedostaci logike “sa štitom ili na štitu”.
Naime, uspjeh se uvijek vezuje za tvrtke. Pojedinac nije bitan. U slučaju kada je presudno razmišljanje “vrijediš koliko pridoneseš”, onda donošenje novca tvrtki donosi potvrdu da si dobar i da si uradio ono za što si plaćen.

     Ukoliko se nalazite u lošijem poslovnom razdoblju tada vas američki način razmišljanja tjera da prihvatite činjenicu da ste loši, da nemate pojma o poslu, da niste ostvarili očekivanja svojih šefova i da se od vas očekuje samo dodatni napor kojim ćete nadoknaditi zaostatke i opet pokazati da ste dobri. Pod svaku cijenu. Ne razmišljajući pri tom jeste li možda zbog toga morali nekog kupca ili poslovnog partnera “navući” na posao nepovoljan po njega samo da zadovoljite očekivanja managera ili dioničara.

Sa zapada kompleksi, sa istoka strahovi

     Čistoća logike “jedino je novac važan” doživjela je svoju inačicu “car je gol” kada je Slaven Bilić, selektor hrvatske nogometne reprezentacije, netom nakon navedene utakmice, u mikrofone hrvatskih medija izjavio otprilike ovo: “Igrači su bili dobri, čestitam im, svi smo se maksimalno trudili, svi smo pobijedili svoje mogućnosti… a kakav nam je samo gol frajer zabio”. Slaven Bilić je, rekavši to glasom stručnjaka koji zna što je pravi nogometni potez, oslobodio turskog igrača vječne krivnje za sve hrvatske nedaće i probleme. Pokazao je da je zaljubljenik u sport, intelektualac i čovjek širokih nazora. Rekao nam je da je bitan sport, da je bitno sudjelovati u svemu što sport čini dobrim, da je bitno trajati i da uspjeh dolazi u više oblika, sa svakom novom utakmicom, a ne samo pobjedom na bilo kojem prvenstvu nakon kojeg možemo prestati igrati i zauvijek živjeti od jednokratnog uspjeha.

     Tko je htio slušati, čuo je čovjeka čije je poimanje sporta šire od naših nogometnih zavrzlama na svim razinama domaćih liga, čovjeka koji se ravnopravno nosio sa kompleksima tipa hoćemo li pobijediti Englesku, pa smo onima od kojih imamo komplekse pokazali da smo jači, ili, ne smijemo izgubiti od “papaka” s Istoka pa da ne ispadne da su bolji od nas. Ovo standardno razmišljanje – sa zapada nam dolaze kompleksi, a sa istoka strahovi, vidi se i u načinu poslovanja većeg dijela naših tvrtki. Impresionirani smo bogatstvom zapada, vjerujemo samo njihovoj kvaliteti, a zaboravljamo da je većinu onoga što Zapad ima i zna prvo donio i naučio od Istoka, pa tek onda razvio shvativši da pamet ljudi ne može ograničiti zabranama vlasti ili vjerskim odredbama.

Povijest (ne) bilježi samo pobjednike

     Nakon utakmice čuli su se komentari i mišljenja sportskih djelatnika koji su smatrali da su gospodin Bilić i njegovi suradnici trebali utrčati u igralište, uzeti sucu zviždaljku, dobiti crveni karton, učiniti sve samo da utakmica završi pobjedom. Kao da se nakon te utakmice ne bi bila dogodila sljedeća, s Njemačkom u polufinalu, koju bismo započeli bez kažnjenih igrača i članova stručnog štaba. Štoviše, pokazali bismo da smo logiku nižih hrvatskih nogometnih liga prenijeli ponosno do Beča, da još jednom pokažemo kako su zapadnjaci u pravu kada nas klasificiraju u grupu “Balcanicus Primitivus”.

Predlagači ovih drastičnih mjera koje bi takvu pobjedu donijele jednom i nikad više objašnjavaju da  povijest bilježi samo pobjednike.  Naravno, u sportskim knjigama uvijek postoji zabilješka o pobjedniku, no postoje zabilješke i o tome kako se došlo do pobjede. Prenošenje poslovnih navika kojima se dičimo u Hrvatskoj, u kojoj političkom i poslovnom silom prolaze odluke koje dugoročno donose probleme hrvatskom okolišu, gospodarstvu i pojedincima događaju se jer njihovi  provoditelji računaju na zaborav ljudi, na obvezu prihvaćanja sile kao činjenice i na hijerarhiju moći zasnovanu na kumskim i rođačkim vezama.

Svijet ne nestaje pobjedom ili porazom

     Nešto se slično događa i u američkim sportovima, koji zahtijevaju protivnika. Jedan mora pobijediti. U prvim godinama američke nogometne (soccer) lige čak su izvođeni jedanaesterci ukoliko su utakmice završavale neriješenim rezultatom, jer je pobjednika moralo biti. Svijet ne nestaje jednom pobjedom ili jednim porazom, ma kako težak bio. U poslu, kao i u sportu morate se stalno  dokazivati  i zasnivati svoj uspjeh na trajanju (hrvatska nogometna reprezentacija je od 1996. propustila samo završnicu Europskog prvenstva 2000. godine), a ne na pobjedi u jednoj utakmici barbarskim
metodama.

Nasuprot managerima koji misle da ponižavanjem svojih djelatnika, nezakonitim radnjama i vjerovanjem da je novac svemoguć, možemo staviti izjavu Slavena Bilića: “Trener je lider, pa čak i kada igrači misle da im trener nije dobar, ipak igraju po njegovoj strategiji. Ali bolje je kad igrači vjeruju. Bez obzira što imaju novac, daju intervjue i u biti imaju sve, oni su 20-godišnji klinci. Trebaju ponekad nekoga da ih ohrabri, motivira i da im da samopouzdanje kada im ne ide dobro. Tu je uloga trenera nevjerojatna.”

Dogodio se - Slaven Bilić

     Slaven Bilić dogodio se Hrvatskoj. Kada s njega oljuštimo sva očekivanja ljudi koji vas uzdižu dok uspijevate, a bacaju vas u blato kada ne ostvarite njihova očekivanja, dobivamo čovjeka koji nas mnogočemu može naučiti. Npr., kako uživati u onome čime se bavite. Kako učiti od drugih i ne bojati se pokazati svoje znanje drugima, što potvrđuju riječi kapetana ekipe Nike Kovača: “Volim svoje, poštujem tuđe.” Rekao bih, još važnije, vjerujem i borim se za svoje, ali poštujem tuđe pod istim pravilima igre.

     Od Slavena Bilića i ekipe možemo naučiti kako je važno da se poštuju utvrđena pravila među članovima grupe, ali i da se dozvoli sloboda u razmišljanju i uživanju u igri. Od gospodina Bilića i ljudi koje vodi možemo naučiti da uspjeh dolazi i kroz vjerovanje znanju, snagama i idejama mladih, da se kombinacijom iskustva starijih igrača i entuzijazmom mladih igrača može postići odličan rezultat. Puno je tu primjera koje hrvatski manageri mogu primijeniti u svojim tvrtkama, ne bojeći se pri tom da će im zato pasti kruna s glave.

     Djelatnici bolje rade kada vide da poštujete njihove ideje i prijedloge. Bolji se rezultati postižu gdje se djelatnik može osloniti na managera koji može naći rješenja kada ih djelatnik ne vidi ili ne zna. Tvrtke u kojima ne postoji strah od starijih kolega ili kazne managera zbog mogućeg lošeg rezultata brže se oporavljaju i brže prilagođavaju promjenama. Tvrtke u kojima manager poštuje zadana pravila igre i primjerom pokazuje ostalima kako se treba ponašati, ne ograničavajući im pri tom prava, može se samo razvijati i još bolje poslovati. Djelatnici, koje manageri upućuju da poštuju svoje poslovne partnere i hrvatske zakone u biti poštuju sami sebe i mogu svoje mjesto u društvu izboriti i osobnim kredibilitetom, a ne samo zarađenim novcem.

      Među hrvatskim managerima i poslovnim ljudima postoje oni koji vjeruju da se uspjeh događa zato jer nadmašujemo sami sebe, a ne zato jer smo poslovnom partneru oteli novac prevarom ili lošom kvalitetom proizvoda ili usluge. I da se može ostvariti dobar poslovni rezultat uživanjem u onome što radimo, a ne jednokratnim utrčavanjem i otimanjem zviždaljki onima koji odgovaraju da se igra odvija po pravilima.

     I to je sva  veličina sporta  – negdje dobiješ, negdje izgubiš, ali je tvoj kredibilitet ono što se pri tom najviše vrednuje. Novac je samo brojčana potvrda kvalitete onoga što radiš.

dr. sc. Saša Petar
poslovni savjetnik - siječanj 2009.