Svaka je vojska slika i prilika svojeg vođe. Ako prihvatimo činjenicu da je tržište samo jedno od ratišta, onda su i tvrtke ogledalo sposobnosti ljudi koji ih vode. Pisci poslovne literature obično managere stavljaju na vrh piramide, koja se zasniva na dobroj i širokoj bazi zaposlenih. No, promijenimo malo kut gledanja. Želimo li zaista shvatiti što se događa u organizaciji tvrtke, onda pokušajmo staviti managera u samu osnovicu, a onda gradimo organizacijsku odgovornost prema vrhu. Kako to sada izgleda?

     Svaka kuća (pa i piramida) gradi se od temelja prema krovu, pa ako vođa bira za svoje prve suradnike prvorazredne ljude, onda će i oni birati barem slične sebi, pa će dobri temelji držati na sebi podjednako kvalitetnu kuću.

     No, što kada direktor ne izabere dobre, kvalitetne ljude, koje zna i može dobro voditi, a pritom i učiti od njih? Što kada je direktor na to mjesto došao zahvaljujući znanjima koji nisu važni za posao, ali dobro dođu u društvu podjednako nesposobnih, ali politički ili društveno jakih osoba? Osim što zbog takvih managera osjećamo kroničnu nestašicu vazelina u trgovinama i ljekarnama, posljedice njihove (ne)sposobnosti možemo ubrzo osjetiti i na ponašanju djelatnika i na poslovanju tvrtke.

Etici nema mjesta u poslovnom svijetu

     Brojni su manageri koji svoje djelatnike tretiraju kao tijela bez mozga, očekujući od njih da urade samo ono što im se kaže. Dok posao ide koliko-toliko dobro, grupa takvih zombija ima neku funkciju.

     Slični su im treneri, koji svoje pravo da igrače poduče što trebaju uraditi propuštaju na treningu, a onda na utakmicama šire ruke i viču: “Dajte, odigrajte nešto.” Dugo sam se bavio rukometom, pa pokušavam zamisliti Linu Červara kako na važnoj utakmici ne zna što bi pa onda širi ruke i traži od Balića, Metličića ili Džombe da “odigraju nešto”. Ne mogu zamisliti takvu situaciju, jer je kao trener svoj dio posla obavio na treningu, izabrao je najbolje igrače koje je mogao naći, a onda na utakmici ne mora vapiti Boga za pomoć, nego može samo pozvati nekoga od igrača i reći: “Odigrajmo sada shemu npr. XYZ, kao na treningu.” Ostatak će odraditi igrači. Problemi nedostatka rješenja događaju se i ministrima, na primjer, zdravstva. Ne znaju kako zdravstvo učiniti ekonomski efikasnim (ili im politika, koja zdravstvo forsira kao socijalnu kategoriju, računajući na glasove na izborima), pa lopticu prebacuju na ravnatelje bolnica i drugih zdravstvenih ustanova. Ravnatelji su uglavnom liječnici (ne d’o Bog da tu uzvišenu funkciju preuzmu ekonomisti ili pravnici, kao što se to radi tamo gdje bolnice dobro ekonomski funkcioniraju), pa se sve na koncu svede na sposobnosti sestara da dobro odrade svoj posao unatoč lošoj komunikaciji liječnika i nezadovoljstvu pacijenata.

Manageri i problemi

     Ovisno o tome što rade s problemima, managera dijelimo na: stvaratelje problema, tragače za problemom, izbjegavatelje problema i rješavatelje problema.

     1. Stvaratelji problema drže se starog pravila: “Mi imamo probleme za sva vaša rješenja”, a budući da ne vole promjene i inovacije, izabiru stvaranje problema kao razlog za odgodu nalaženja
rješenja za neki drugi problem koji su ranije stvorili. 

     2. tragači za problemom su osobe kojima nesigurnost i rizik u odlučivanju predstavljaju izazov, a zadovoljstvo nalaze u suprotstavljanju neizvjesnosti. Takvim ljudima često “vrag ne da mira”, pa nalaženjem problema (na čije se rješenje “bacaju” dušom i tijelom) često zapravo skrivaju ili potiskuju neki drugi problem za koji nemaju rješenja (ili im rješenje nije prihvatljivo).

     3. izbjegavatelji problema imaju nisku toleranciju prema neizvjesnosti i riziku pa, s obzirom da ne vole riskirati, izabiru alternativu rješavanja problema sa sigurnim i već znanim posljedicama
i rezultatima. Oni ne shvaćaju da izbjegavanjem jednog problema nesvjesno postaju “tragači za problemom”, stvarajući  novi problem (koji opet neće znati riješiti).

     4. rješavatelji problema imaju srednju razinu tolerancije prema neizvjesnosti i riziku, a kad se suoče s problemima, nastoje ih riješiti. I to je u redu, jer svaki novi dan donosi veće ili manje
probleme, pa ako ih uspješno riješite, neki se više neće javljati, dok ćete neke, koji se ponavljaju bez obzira na prethodno rješenje, svaki sljedeći put znati brže i bolje riješiti.

     Najvažnija prednost individualnog odlučivanja i djelovanja jest ta što je to brz proces, s obzirom da je potrebna odluka i aktivnost samo jedne osobe, bez čekanja na druge. Druga prednost ogleda se u tome što se kod nekih važnih odluka traži mišljenje jedne osobe, stručnjaka koji je najmjerodavniji pri odlučivanju o nekom problemu. Najveća je slabost individualnog odlučivanja i djelovanja u tome što pojedinac objektivno može generirati manji broj ideja i varijanti za rješavanje problema nego što to može grupa.

Rješavanje problema

     Vratimo se na pitanje s početka priče – zašto vojske gube ratove? Odgovor je složen, ali je uzrok jedan – imaju lošeg vođu koji ne zna rješavati probleme kada se pojave.

     Kako može teći slijed događaja? Vitezov  konj na početku marša do bojnog polja izgubi čavao iz potkove. Vitez ne staje i ne stavlja novi čavao jer se boji kralja ili nekog drugog vođe, pa se pravi kao da se ništa nije dogodilo. Osim toga, žure se u bitku pa ne bi bilo zgodno da ostane i sredi taj čavao.

     Uostalom, bitna je forma, a njegova je odora jarkih boja i friško ispeglana, pa je sam sebi zgodan.

     Kako nastavljaju dalje, i ostali čavli se razlabave, pa konju otpada potkovica. No, već su blizu neprijatelja, pa bi stavljanje nove potkove tražilo vrijeme (kojeg je sve manje) i kovača (koji je ostao u selu koje su prošli na putu do bojišta).

     Kreću u juriš, a sirota životinja zbog nedostatka potkove počinje šepati, sve više zaostaje i konačno lomi nogu, izbacujući i viteza iz sedla. Znači, počeli smo s čavlom, a do sada smo već izgubili i potkovu i konja.

     Siroti vitez, onako zabundan u željezo i spreman na jahanje, a ne hodanje, postaje lak plijen protivnikove pješadije. Netko mačem, netko kopljem, a netko otvaračem za konzerve i duh našeg viteza leti prema Svetom Petru na upoznavanje i razmještaj u raju. Ups, ode nam i vitez. Gubitak jednog viteza otvara slobodan prolaz neprijatelju do drugoga, trećega, četvrtoga i gubitak bitke je na pomolu. Još sat-dva i naši su vitezovi porazbacani po bojnom polju u različitim pozama, netko s glavom na vratu, a netko bez nje.

     Onda je samo pitanje čiji je bio kapital koji je potrošio na tržištu? Ako ga je sam stvorio, recimo da je u redu - kako došlo, tako i prošlo. No ukoliko je preuzeo tvrtku koju su osnovali i u čiji su razvoj ulagali neki drugi ljudi, onda se ponio poput unuka koji je zemlju, šume i njive, koju su mu preci teškom mukom stekli i obrađivali, olako prokockao u seoskoj krčmi, družeći se sa zgubidanima poput sebe. Jadna li je njegova obitelj. Isto kao što su jadni djelatnici u tvrtkama koje vode slični manageri.

dr. sc. Saša Petar
    poslovni savjetnik - svibanj 2007.