Jedan od podciljeva skoro svakoga tko sudjeluje u aktivnostima grupe jest imati neku korist od ostvarena cilja. Jednostavnim rječnikom rečeno, i ljudi koji su članovi tima žele se obogatiti. Bogaćenje može biti materijalno, emotivno i informacijsko, no većina ljudi bogaćenje najčešće prepoznaje u materijalnom obliku. Budući da je svako društvo, od pamtivijeka do danas, vrijednost pojedinca mjerilo po visini plaće (ili otetog plijena), po modelu auta (ili kočije) koju vozi te lokaciji i veličini stana ili kuće (dvorca) u kojoj stanuje, ne čudi da je bogaćenje najčešće vezano uz novac. I sad polazimo do paradoksa. Čovjek koji se može obogatiti često svjesno (ili nesvjesno) uništava sustav u kojem se bogati. Što to znači?

     Ako ne podijeli bogatstvo s članovima ekipe koji su pridonijeli tom bogatstvu, članovi ekipe umrijet će od gladi (u najdrastičnijem slučaju) ili će biti nezadovoljni i otići iz ekipe, ostavljajući managera samog, nesposobnog da sam postigne ono što je postigao s grupom. Ako, pritom, ne plati poreze  društvu u kojem je stvorio bogatstvo, to isto društvo neće moći funkcionirati (na primjer, plaćati učitelje, liječnike, policajce ili vojnike) pa manager može sve teže naći kvalitetne suradnike (jer školstvo nema novaca za stvaranje kvalitetnih uvjeta obrazovanja novih generacija), njegovo zdravlje može stradati (jer će ga ili nekog člana njegove obitelji liječiti liječnik koji ne zna ili nema opremu za kvalitetno liječenje), netko ga može opljačkati i ubiti (jer policajac nije zainteresiran riskirati svoj život za crkavicu koju prima), a na koncu i država može potpasti na ovaj ili onaj način pod tuđi utjecaj, pod čijom “kapom” naš manager neće moći ostvariti svoje profite (budući da vojska neće imati sredstva da odbrani dotičnu državu, a diplomati i drugi manageri više će paziti na svoje osobne interese nego na dobrobit zemlje koju predstavljaju). Konačno, ako ne podijeli svoje bogatstvo (na ovaj ili onaj način) s drugim ljudima, neki od njih potrudit će se da mu to bogatstvo otmu.

     Ovaj model možemo primijeniti i na državu, koja svojim lošim ponašanjem tjera kvalitetne poduzetnike, znanstvenike, sportaše i druge stručnjake (zato što pojedinci koji sudjeluju u vlasti ne misle dalje od svojega džepa). Model se može primijeniti i na obitelj u kojoj će djeca lošeg roditelja napustiti kada postanu punoljetna jer je tijekom njihova odrastanja mislio samo na sebe i svoj komoditet (odnosno, svoje “bogaćenje”). Konačno, može li simfonijski orkestar kvalitetno odsvirati bilo koju melodiju ako dirigent misli samo na to kako da se izdigne iznad cjeline? Okrenite se oko sebe i vidjet ćete bezbroj primjera propalih društava ili grupa koji su svojem manageru omogućili da se obogati (u bilo kojem obliku), a on to bogatstvo nije podijelio s njima.

dr. sc. Saša Petar
  poslovni savjetnik - siječanj 2007.